
Pre nego što sam krenula da pišem ovaj članak malo sam istraživala i shvatila da jako malo ljudi prihvata ljubomoru kao pozitivnu pojavu. Uglavnom se ljubomora poređuje sa "bolešću uma", "nesigurnošću", "otrovu" koji nagriza ljubav i uništava živote. Iskreno, mislim da sukomentari takvog tipa pomalo licemerni, jer jednostavno ma koliko mi želeli, kontrolisali sebe da ne budemo ljubomorni na bilo kom "terenu", svi mi to nosimo u sebi manje - više.
Po nekom mom mišljenju nema čoveka koji nije ljubomoran odnosno da ne postoji ljubomora bez ljubavi, a pretpostavljam da smo svi mi bar jednom voleli u životu. Većina istraživanja to potvrđuje, jer ljubomora je zapravo nelagodan i negativni osećaj koji se javlja kad verujemo da je ugrožen naš status kod osobe do koje nam je stalo (To se svakom dogodilo bar jednom u životu ako je voleo/la). Samo je način ispoljavanja drugačiji od osobe do osobe. Neki ljudi je ispoljavaju otvoreno i dramatično, uz prasak, ljutnju i prebacivanja. Ponekad se javlja prerušena u tugu i gorčinu. Ponekad se poriče, iz ponosa.